Blogopriče

Bitni su ljudi, a ne stvari

vito1-103

Nakon rastave, kupio moj bivši muž Viti i tablet i Wii i brdo igrica. I tako je on radosno svaki puta trčao tati da sam ja nakon godinu dana pokleknula i odlučila se na kupovinu tableta. Prije mi je još mali glumac odigrao i ulogu patnika stoljeća i kako je on jako tužan što kod mene nema ništa pa sam pristala na ucjenu i otišla iskeširati. Uopće to čudo nisam željela u kući, ali rekoh sama sebi, dijete plače da mu još to nedostaje pa eto.

tablet

Napominjem…izdržala sam godinu dana dok ga nisam kupila! Ponosna sam i na to izdržavanje jer mi je Vito svako malo napomenuo kako više voli biti kod tate jer kod njega ima sve, a kod mene samo Legiće.

Uf…ta djeca znaju samo tako piknuti, točno gdje znaju da boli, kako bi dobila što žele. Uglavnom, kupila sam taj tablet i drugi dan idemo u auto. Vito nosi tablet, jer sam ja imala pune ruke vrećica i tablet mu pred mojim očima doslovce iscuri iz zaštitnih korica i tresne na pod. Gledam ja taj tablet na podu. Vito gleda ukipljen mene. Šutimo oboje minutu-dvije. Ne znam koliko. Činila mi se cijela vječnost šutnje. Ja stojim skamenjena i računam koliko sam to platila, a sad je vjerojatno mrtav, a da još nije odigrao niti jednu igricu na njemu. Nisam mu niti „A“ rekla. Dogodilo se. Mogao je i meni tako ispasti. Ali suze su mi samo krenule niz lice. Cure i cure.

No, Vito u tom trenu full ozbiljan izgovora THE rečenicu:

“Mama, ne brini. Nisu bitne stvari. Bitni su ljudi!“

Počela sam plakati još jače nakon toga. Bože što sam dobila od tebe na dar. Pa to dijete je zbilja moj najveći učitelj! Samo ga moram slušati i ne vikati na njega kad se nešto ovakvo desi. Jer da sam vikala i urlala zašto je tako nepažljiv i smotan on bi se krenuo braniti da nije htio i da nije namjerno i onda ovakva božanska mudrost nikada ne bi izišla iz njegovih prekrasnih usta.

Kad god se sjetim te priče, tolika me zahvalnost obuzme da sam presretna što nisam reagirala onako kako bih reagirala ranije. Reagirala bih kako sam sama kao mala naučila i kako sam prije smatrala da je normalno. Na djecu se dereš da bi ih disciplinirao. Stara škola koja se vrti u krug. However, I know better now. Naučila sam razmisliti, prije nego reagiram jer sam shvatila da mi naučene reakcije često ni samoj ne služe, a kamoli da služe Viti u razvoju. Svjesna sam koliko svaka naša reakcija oblikuje našu djecu.

Nikada ne možemo biti savršeni roditelji. Uvijek negdje malo kiksamo. Ali toksičnost posramljivanja i straha je nešto što nam uništava djecu da izgovaraju misli poput ovih. Kad Vito prolije sok, ja samo kažem: „Uzmi, molim te, krpu i obriši sad to.“ Koliko smo puta sami nešto prolili? Ako se derem na njega i posramim ga za učinjeno, znači li to da mu se slijedeći puta neće slučajno dogoditi to isto? Ne. Ali će mu ostati urezana naša negativna reakcija i možda će mu se unaprijed tresti ruke dok uzima čašu. Ja sam izbacila sram i strah iz odgoja i dala Viti priliku da izvuče na površinu ono najbolje i najljepše iz sebe. Dopuštam mu da on bude i moj učitelj. Volite se…i budite ljubav. 🙂

Home

O autoru

Martina Komerički

Martina Komerički

Ja sam Martina, mama 6,5 godina starog Vite. Nas dvoje još od trbuha imamo specijalnu vezu
Ja ga u svojoj viziji života ne odgajam, nego više uzgajam. Jer baš kao što kada biljci dajete puno ljubavi i pažnje, ona bogato rodi plodovima, tako i djeca bujaju u povoljnim okolnostima života. Kroz primjere svakodnevnih situacija pokazat ću vam kako se snalazimo u ovome svijetu.

Ostavi komentar