Dobre Priče

Bruno Šimleša: Nema nikakvog razloga da očevi ne budu ravnopravni

Bruno Šimleša

Naš sagovornik je autor osam knjiga iz oblasti popularne psihologije a jedna od najčitanijih je svakako „Ljubavologija“, koja je predstavljena kao knjiga koja nas uči – kako da izgradimo zdrave i srećne veze s drugima. Sa Brunom možete jednostavno pričati o svim aktuelnim temama ali je naša – roditeljstvo, pa eto prilike da popričamo o zdravim odnosima i u okviru porodice. Zagrebački sociolog je inače u dugogodišnjem braku i otac je školarke Anabele.

 

Potpuno ste atipični tata, vi ste ste u stvari tata „novog doba“. Kako to da niste podlegli uticaju okoline što se tiče roditeljstva, a posebno kada je uloga oca u pitanju?

Iskreno, živo mi se fućka što društvo misli kakva bi trebala biti uloga očeva. Ne gledam što mi govori društvo, već što mi govori moja kćerkica, važno mi je što njoj treba. U našem je društvu uobičajeno da je odgoj zapravo posao majke, a mi očevi eventualno pomažemo u tome, no meni to nije razumno, a ne vidim ni da je dobro za dijete. Osim u uvodnom razdoblju života, nema apsolutno nikakvog razloga da očevi ne budu apsolutno ravnopravni u svemu oko odgoja. I u brizi za njihova tijela, ali i srca i umove. I ja želim biti takav tata. Maksimalno aktivan i predan. Točno je da ću zbog toga u nečijim očima biti manji muškarac, ali i za to mi se živo fućka. Važnije mi je da sam dobar tata u očima svoje sedmogodišnje kćerkice.

Koji su osnovni principi kojih se držite u vaspitanju a koji su se pokazali kao dobri i uvek biste ih preporučili i drugima?

Postavljam vrlo jasne granice. Čak štoviše, mislim da djecu ne možemo voljeti bezgranično ako im ne postavimo jasne i razumne granice. Granice moraju biti prilagođene njihovoj dobi i karakteru, s ciljem njihovog zdravog razvoja, a ne našeg lakšeg poslijepodneva. Za svaki prelazak granica mora postojati sankcija, no ne vjerujem u fizičko kažnjavanje. Vjerujem da ćemo bolji efekt postići ako oduzmemo neku igračku ili aktivnost, privremeno ili trajno. I to ovisi od situacije do situacije, ali poanta je da zadržimo kontrolu na odgojem. Ako mi izgubimo kontrolu i poludimo na dijete, ne gubimo samo kontrolu nad sobom, nego i nad odgojem.

Roditelji trebaju misliti na zadovoljavanje dječjih potreba, a ne njihovih, pa ni svojih želja. To je osnovni postulat. Moj je cilj zadovoljiti njezine potrebe, a ako se uz to zadovolje i moje, to je odličan dodatak. To što ona želi dvanaestu igračku meni je nevažno. Važno mi je da li ću kupovinom te igračke zadovoljiti neke njezine potrebe ili ću joj zapravo otežati jer ću nabaviti nešto što joj ne treba, umjesto da bude zahvalnija na onome što ima, pa onda i da se intelektualno razvija nalaženjem novih načina igranja s igračkama koje već ima.

I mislim da kao roditelji trebamo stalno učiti. Prilično dobro poznajem funkcioniranje naše psihe, pa i razvoj dječje psihe, jako sam aktivan tata i vrlo uključen u život svoje kćerkice, a i dalje stalno, stalno učim kako biti još bolji roditelj. Em se i ona stalno razvija i raste pa moram prilagođavati svoj pristup, em stalno treba učiti kako da teoriju prevedem na jezik koji ona razumije.

Poznajem mnoge roditelje koji od sebe traže da budu besprijekorni i onda su jako kritični prema sebi kad nešto pogriješe. Ja nisam. Unatoč svom znanju i angažiranosti, ja sam svjestan da ću stalno raditi greške u odgoju. Naravno da su one u manjini i naravno da se trudim ne ponoviti ih, ali njih je nemoguće izbjeći i to je nužno prihvatiti.

Koliko se taj odnos razlikuje od vaspitanja koje ste vi imali u primarnoj porodici i po čemu? 

To je bilo drugačije vrijeme pa i drugačija paradigma roditeljstva i odgoja. Moji su roditelji poslijeratna generacija i njima je najvažnije bilo da imamo krov nad glavom i da smo siti. Meni je primarno da moja kćerkica ima sito srce i um, a naravno, brinem se i za njezin želudac i tijelo. Oni su smatrali da pohvala može pokvariti dijete, a ja znam da je to izuzetno važno za podizanje zdravog djeteta. Naravno, suludo je idealizirati svoje dijete, ali moramo ih snažno pohvaliti u onome u čemu su dobri. Tako će razviti samopouzdanje pa će moći i prihvatiti opravdanu kritiku i ne doživjeti eventualnu kritiku kao negaciju svoje vrijednosti.

Dobra stvar kod mojih roditelja bila je u tome što mi nisu nametali određene aktivnosti ili uvjerenja, nego su mi puštali da sam odaberem. Tako sam proučavao matematiku, trenirao šah, a kasnije se posvetio pisanju i istraživanju ljepote i dosega riječi.

Šta ste vi naučili od vaše ćerke od kada je ona deo vašeg života?

Naučio sam koliko je ljubav bogata. Naučio sam biti strpljiviji i još bolje anticipirati njezin, pa i svačiji razvoj. Znate… ja se ne bavim njome kad se pojave problemi, nego pokušavam te probleme srezati u korijenu, čim se pokažu prvi problematični znakovi. Npr. bila je prestroga prema sebi. Bistra je i navikla je da joj sve lako polazi za rukom i teško se nosila sa situacijama kada joj nešto nije išlo. Reagirali smo čim smo to primijetili, redovito ističući da i nama nešto ne ide, zezajući se na svoj račun, dajući joj prostora da izrazi svoje nezadovoljstvo i frustraciju, ali jasno naglašavajući kako je nama u redu da je u nečemu lošija. To smo joj objašnjavali nakon što joj se slegnu emocije. Roditelji često griješe i krenu u objašnjavanje kada su užarene emocije i onda nitko ne može čuti nikoga, a kamoli da djeca upiju ono što želimo.

Da li je suština svega, pa i vaspitanja, ljubav? I da li je ona dovoljna?

Ljubav je nužna. I mudrost. I strpljenje. I realna očekivanja, Od sebe i djece. I traženje pomoći kada nam je potrebno. I usuglašenost roditelja i ostalih koji aktivno sudjeluju u odgoju. Ponekad su bake i djedovi jako uključeni, pa je važno da slijedimo otprilike ista pravila. Važno je odvajati jaaaaako puno vremena za djecu, ali i za sebe. Iako vjerujem da je uloga roditelja apsolutno sveta, ne smatram da se naš život treba svesti samo na roditeljstvo. Bitno je pronaći ravnotežu tako da preživimo i kao partneri, prijatelji, braća, sestre… Vjerujem da ćemo tako biti i kvalitetniji roditelji.

Dakle, da bismo biti kvalitetni roditelji, potrebno je doista svašta! I teško je biti zreo roditelj, ali se itekako isplati. Svaka sekunda, svaka godina uložena u našu djecu. Isplati se!

O autoru

Jasmina Stefanović

Jasmina Stefanović

Novinar po profesiji, preduzetnica u duši, po ličnom osećaju – kreator svojih snova. Astrološka Vodolija joj ne da mira, stalno je pokreće na nove avanture i promene.
Nakon višegodišnjeg rada na RTS-u, otisnula se u preduzetničke vode i pokrenula magazin Mama. Nekoliko godina radila u Adria Media Serbia kao editorijalni direktor Porodičnih naslova i urednica časopisa Lisa. Onda se vratila preduzetništvu i opet diše punim plućima.

Jedna je od autora i urednika portala Antistres vodič (www.antistresvodic.rs), uređuje prvu web emisiju Mamino ćoše i sa velikim žarom radi na pripremi svih aktivnosti Udruženja RODITELJSTVO NOVOG DOBA.

Misli da je samo NEBO granica, a ono je beskrajno…

Ostavi komentar