Blogopriče

Kad superjunak krene u školu, a mama se prestravi

škola i mama

Osvijestila sam kompletno što mi se dešava tek jučer kada sam se skroz na skroz raspala. Do jučer nisam imala niti vremena raspasti se, jer sam bila previše zaposlena. Ali jučer…suza suzu goni.

Uglavnom. Stres što Vito kreće u školu sam toliko pokušala zataškati pozitivnim mislima, da su mi unutarnji strahovi bili kao vulkan koji je eruptirao. Skupljali su se, skupljali i jučer je lava izbila jer čep više nije mogao izdržati.

Ja sam se kao mala baš veselila toj školi. Točno se sjećam kako sam si fino isposlagala sama i knjigice i sav pribor i torbu i čekala taj radosni dan. No, nije radost dugo trajala u trenutku kada sam shvatila da sam slijedeće 4 godine osuđena na Anku Partizanku. Nemam više pojma tko joj je dao nadimak Partizanka, ali dobila ga je zato što je jako voljela Tita i sve vezano uz komunizam. Bila je baš savršen komunistički podobnik. Nosila je finu kutu koja joj je pasala s brčićima. Nisu joj smetali, čak štoviše, davali su joj još više te muževnosti koju je ionako rado ispoljavala na nama. Nije da sad preuveličavam priču. Ja sam bila odlikašica (i to onda kada su neki prolazili i sa 3!) i nisam imala razloga bojati se škole, osim ako u razredu glavnu riječ nema učiteljica koja je svako malo lupala onim ogromnim ravnalom za ploču, urlala kao luda i samo čekala koga će omalovažavati. Imali smo u razredu curu koja bi se, prvih ne znam koliko mjeseci , svako malo popišala na satu u gaće. Pobjeglo bi joj. Govorili su da ima slab mjehur. Sad mi je jasno da nije bilo do mjehura. Bilo je do Ankinog terora nad nama. Sirota kako je negdje to djelovalo na njeno samopouzdanje. Sada mi je tek jasno puno toga.

škola nekada

20. vek

Ja sam se isto Anke bojala kao vraga. Odmah me uzela na pik jer sam se išla pametna javiti na prvom ili drugom satu da nabrojim kućanske aparate. Sve sam ih ja fino nabrojala: “Sauger, frižider, šparhet…” Promijenila je cijeli spektar boja na licu nakon što sam ja završila svoje purgersko poznavanje bijele tehnike. Uopće nisam vidjela gdje je problem do trenutka kad se javio netko drugi i sve isto ispričao nekim drugim jezikom. “Usisavač, hladnjak i štednjak”, kaže on i Anka ga pohvali. Prvi glas da se to tako zove! Prvi glas! Na putu do doma mamu sam zabezeknuta ispitivala da kako ja ne znam niti jedan uređaj kako se zove. Taj dan sam ih sve naučila i na hrvatskom. Nisam niti znala da govorim stranim jezikom, koji Anka baš nije voljela čuti. U svakom slučaju…Jedva sam čekala 5. razred… To je bio Disneyland u odnosu na prva 4.

Kako kaže Maya Angelou, američka spisateljica:

“LJUDI ĆE ZABORAVITI ŠTO STE IM REKLI, LJUDI ĆE ZABORAVITI ŠTO STE IM NAPRAVILI, ALI NIKADA NEĆE ZABORAVITI KAKO SU SE OSJEĆALI U VAŠOJ BLIZINI.”

Tako ja nikada neću zaboraviti Ankinu blizinu…na žalost ni po čemu pozitivnome.

Nakon tog iskustva nije niti čudo da me oprao strah da tako netko ne zapadne Vitu. Nisam niti željela razmišljati o tome, furala sam svoj film pozitivnih misli, no, emocije su jače od glave i sve je, kao što rekoh, jučer proključalo.

Vito kao Vito, mali empata koji uvijek točno razumije gdje sam i šta sam sama sa sobom i koji mi predivno reflektira moja stanja mi se krenuo žaliti da ga boli trbuh svako jutro. Divno, mislila sam si. Stres. Ali stres iz kojeg ga ja ne mogu izvući i spasiti. Morat će to odraditi sam. Najgora moguća stvar za roditelja. Gledati kako dijete pati, a ne možeš mu pomoći. Uglavnom, kada sam shvatila da smo u šah mat poziciji i da se u školu mora ići i da nije dobio Anku nego predivnu učiteljicu, još jedina stvar koju sam morala otpustiti je bio taj moj strah koji sam potiskivala. Jer ne mogu mu pomoći, ako sama nisam jaka i ako se ja raspadam i plašim. Mogu mu pomoći jedino kao stabilna i prisebna i ako vjerujem da će sve biti OK. Jer i hoće. Pametan je i sve će on to odraditi.

Ono što je velika promjena od kada je počela škola je to da bi se sad stalno grlio i mazio. Potreban mu je kontakt više nego ikada. Sigurnost da sam tu. Stalno mu ponavljam da će sve biti OK. Pitala sam ga danas jel’ mu stres ta promjena. Kaže on meni: “Je. Baš bih zauvijek bio u vrtiću.” Da, razumijem te. I ja bih da mogu, ali moraš prihvatiti da su promjene u životu normalna stvar. Kaže on meni na to: “Znaš kako kaže master Sensei:Promjene su neizbježne!” 🙂 E baš to…promjene su jedina sigurna stvar u životu. Ništa nije sigurno kao činjenica da se uvijek dešavaju promjene. Mi smo ti koji trebamo raditi na svojoj fleksibilnosti prihvaćanja da je sve to život. Ja sam ta koja moram održati kontakt s njime i biti mu podrška da je lakše prebrodi. Još je mali. Potrebna mu je sigurnost. Kasnije će mu onda sve samom biti lakše.

www.mama-zvoncica.com

 

O autoru

Martina Komerički

Martina Komerički

Ja sam Martina, mama 6,5 godina starog Vite. Nas dvoje još od trbuha imamo specijalnu vezu
Ja ga u svojoj viziji života ne odgajam, nego više uzgajam. Jer baš kao što kada biljci dajete puno ljubavi i pažnje, ona bogato rodi plodovima, tako i djeca bujaju u povoljnim okolnostima života. Kroz primjere svakodnevnih situacija pokazat ću vam kako se snalazimo u ovome svijetu.

Ostavi komentar