Dobre Priče

Jadranka Mitrović: Kako sam zastrašivanje od porođaja okrenula na radost

Na prošlogodišnjem festivalu „Roditeljstvo novog doba“ mladi par iz Banjaluke, Jadranka Mitrović i Miloš Galić, izazvao je pažnju publike a naša sagovornica danas kaže da im se život nakon toga uravnotežio jer su postali drugačije, svesnije osobe. Danas su roditelji sedmomesečnog dečaka Jakova koji je na ovaj svet stigao direktno u ruke svojih roditelja, prirodnim putem.

 

Kako ste se odlučili za prirodni porođaj?

Ta odluka je postepeno sazrijevala i isplivala kao meni najbliskije i najlogičnije rješenje.

Od samog početka trudnoće bila mi je odbojna pomisao na medicinske intervencije tokom porođaja. Veliki utisak na mene je ostavila tribina na kojoj su prof. dr Vuk Stambolić i dr Vladimir Vajs govorili o štetnosti bolničkih procedura i nasilnog porođaja, hormonskom disbalansu i slično. Tražila sam način da omogućim sebi porođaj bez indukcije, epiziotomije, epidurala i svega što ide u bolničkom porođajnom paketu. Nadala sam se da ću naći porodilište u kojem je to moguće. Na prvom festivalu „Roditeljstvo novog doba“ kroz predavanje Tomislava Kuljiša shvatila sam šta znači rana trauma, upoznala se sa radom i iskustvom babice Divne Miljković i (što je za mene bilo presudno) potražila savjet od prof. dr Mirjane Sovilj.

Rad sa prof. dr Mirjanom Sovilj je na moju odluku uticao na dva načina. Prvo, kroz mnogo različitih vježbi i tehnika sam intenzivno radila na sebi, jačala svoju intuiciju i samopouzdanje.

Drugo, fokus sam prebacila na bebu.

Jaka svjetlost, nepoznati glasovi, buka, odvajanje od majke, kupanje, škripa klimavih kolica na kojima guraju bespomoćne bebe… osjećala sam da je surovo i nepravedno da izložim bebu tolikom strahu čim se rodi, sve i da uspijem isključiti medicinske intervencije. A ne mogu se isključiti, jer ni jedno beogradsko porodilište ne sarađuje sa majkama na tu temu.

Nakon što sam se zbog porođaja doselila u Beograd, krenula sam u Divnino savjetovalište za trudnice. Za mene je to bilo otkriće. Razgovor žena (i njihovih partnera) koje se pripremaju za porođaj, sa ženama koje su se nedavno porodile u kućnim uslovima. Potpuno nova percepcija. Lijepa iskustva, bez drame, bez negativnih asocijacija, bez nasilnih intervencija i dugih oporavaka… Divnini konkretni i jednostavni savjeti.

Lakoća i jednostavnost u vazduhu.

Nervozne i nesigurne žene, zastrašivanja, epiziotomije, nervozne bebe… pominjalo se kao nešto što se dešava tamo negdje, sa druge strane (možda razuma).

Tu sam prelomila. Nisam nikada spakovala onu čuvenu bolničku torbu, niti sam izvadila uput za porodilište.

Možete li da nam opišete svoju transformaciju od dolaska na festival do danas?

Priče o trudnoći, porođaju i roditeljstvu koje su do mene dolazile bile su uglavnom uznemirujuće, opterećujuće i meni lično tuđe i odbojne. „To je period koji treba nekako da se pregura, da se izvuče živa glava, da se beskonačno mnogo i dugo pretrpi“.

Bila sam u velikom grču. Nisam imala model roditeljstva koji bih preuzela, a mislila sam da je to potrebno. Tražila sam način da ne pogriješim ili (ako roditelji uvijek griješe) pogriješim što manje. Razdvajajući korisno od suludog na internetu, negdje između beskonačnog spiska izazivača pobačaja (kao da je priroda za fetus imala „sam protiv svih“ scenario) i reklama za robotizovana majčina naručja, vidjela sam najavu za festival „Roditeljstvo novog doba“. U tom trenutku mi imena učesnika nisu ništa značila (sada bih ih sve izgrlila), ali su mi teme zvučale kao odgovor na mnoga pitanja.

Sa dilemom kakav sam ja to roditelj ako bebi ne priuštim nunalicu koja simulira zagrljaj i hranilicu čija je nosivost 110 kg, bila sam spremna da se urazumim.

Festival je za mene bio jedan veliki glas razuma koje je poništio gomilu suvišnih informacija i osjećanja. Svaka tema je svojim argumentima stavljala fokus na isto, na svjesno uključivanje u roditeljstvo i odbacivanje inertnosti i stereotipa u koje su me dovele nasumično prikupljene informacije.

Prvi put sam se našla među ljudima koji u tolikoj mjeri nesebično dijele svoja znanja i svoju energiju. Zahvaljujući njima shvatila sam da je roditeljstvo novog doba kreativno, istraživačko, svjesno i intuitivno. Raspjevano i razigrano. Dijametralno suprotno od uvriježenog, okoštalog roditeljstva punog tereta, strahova, bezidejnosti i umora. Svjesno roditeljstvo je prosvetiteljsko i progresivno. Sve više potiskuje inertno roditeljstvo koje nam je svakodnevica. To je dobra struja koja jača podizanjem svijesti i ličnim primjerima.

Za mene jedini prihvatljiv model.

Šta ste naučili u „Školi prosvetiteljskog roditeljstva“ prof. Mirjane Sovilj ?

Naučila sam da poštujem i imam povjerenja u prirodu, proces trudnoće i rađanja i sebe u tim procesima. Na prvom času sam dobila priliku da se zamislim nad savršenstvom te prirodne kreacije i činjenicom da je nauka i dalje nemoćna da objasni dijelove slagalice i te procese strpa u kalup. To je bila baza daljeg učenja.

„Škola prosvetiteljskog roditeljstva“ za mene je prekretnica u načinu razmišljanja i načinu života. Promijenila sam ugao gledanja na svijet i tako shvatila nešto što mi je intuitivno bilo blisko, ali nedovoljno jasno. Brzo i lako mijenjanje energetskog kolosijeka, fokusiranje na drugačiji sistem vrijednosti i čišćenje mnogih blokada.

Metode rada prof. dr Mirjane Sovilj su veoma raznovrsne i interesantne, a rezultati brzo vidljivi. Jedva da stignete osvijestiti problem, nađete se pred rješenjem, sa pravim alatom u rukama, da ga lično iskorijenite.

U tom kontekstu, „Škola prosvetiteljskog roditeljstva“ je rad na sebi kroz učenje, razvijanje intuicije i jačanje samopouzdanja.

Istovremeno, kroz različite i veoma interesantne vježbe i tehnike odvija se prenatalna stimulacija bebe, prate se bebine reakcije i grade modeli komunikacije i rasporedi koji su od velike koristi nakon bebinog rođenja. Uključuju se i otac i majka i već u tom prenatalnom periodu ostvaruju kontakt sa bebom, komuniciraju i povezuju se. Stvara se svijest o važnosti bebinih potreba. Roditelji se ohrabruju da osjećaju bebine potrebe, da joj daju slobodu da ih pokaže i na osnovu toga donesu pravu odluku (čineći suvišnim tablice, uputstva i šablonske priručnike za odgoj). Zbog toga „Škola prosvetiteljskog roditeljstva“ roditeljstvo čini jednostavnijim.

Sve što smo naučili tokom bebinog prenatalnog perioda, primjenjujemo i dalje. Na primjer, tehnike disanja kojima sam umirivala bebu i sebe u trudnoći, koriste nam i sada; različite glasovne vježbe sada primjenjujemo kroz igru; beba intenzivno reaguje na priče i pjesme iz prenatalnog perioda…

Znanje koje smo stekli je teorijsko (motiviše na intenzivno razmišljanje), praktično (živopisno i veoma lako za usvajanje i primjenu) ali i intuitivno, u jednoj višoj energiji koja navodi da se pogleda iz netipičnih uglova, da se vidi tačan odgovor napisan sa druge strane samog pitanja.

Kada dobijete priliku da učite od nekoga kao što je prof. dr Mirjana Sovilj, naučeno se eksponencijalno uvećava. Stičete jedan energetski pismen način razmišljanja. Entuzijazam, bezuslovna posvećenost i ljubav prema opštem dobru, vedrina i jasnoća sa kojom prof. dr Sovilj prenosi svoje znanje i podršku, stvaraju jednu pokretačku snagu i lakoću odlučivanja.

Osjećam potrebu i neku vrstu obaveze da znanje koje mi je tako nesebično dato probam spojiti sa mojim ličnim iskustvom i proslijediti dalje, da bi još nekog motivisalo.

Šta je bilo najupečatljivije na samom porođaju?

Najintenzivnije sjećanje na moj porođaj je mirna, tiha i svečana atmosfera. Raspremili smo kuću, prigušili svjetla, pustili odabranu muziku i legli da odmorimo. Gala je spavao, ja sam dremkala između kontrakcija. Tetka je poslovala po kuhinji u suterenu, razgovarala sa našim psom i povremeno lupkala posuđem, da znam da je tu. Sredina avgusta, pred ponoć, kuća u prirodi, čuju se samo cvrčci i jedan ćuk.

Taj osjećaj iščekivanja, dolaska nekog jako važnog, za mene je ostao najupečatljivije i najsnažnije osjećanje i sjećanje.

Prisustvo babice nije ništa poremetilo. Stigla je tiho, i povremeno, isto tako tiho, davala vrlo jasne instrukcije. Svi smo bili potpuno smireni. Porodila sam se u bazenu, za dva sata, bez ikakve drame.

Babica je otišla pred svitanje. Ostali smo sami nas troje i to je bilo sasvim prirodno i nekako svečano.

Taj mir i emocionalna spremnost u našem slučaju su bili rezultat konkretnog učenja, pripreme tokom trudnoće i jedne svjesne povezanosti sa bebom, koja aktivno učestvuje u rađanju koliko i majka u porađanju. Priroda je taj proces osmislila harmonično i takav i jeste, ako mu dozvolite da se nesmetano odvija.

Mislim da je značajno da bebu koja se rađa dočekaju i otac i majka. Energija vezivanja koja se oslobađa u tom trenutku stvara emocije koje se ne mogu naknadno stvoriti. Ni opisati.

Kako sada funkcioniše porodica, kako se tata „uklapa“ u svakodnevne obaveze?

Beba koja je još u prenatalnom periodu stimulisana, zaštićena je od negativnih emocija i svjesno integrisana u porodicu, a pri rođenju dočekana u miru i radosti je smirena, vedra i otvorena prema svijetu u koji je stigla. S’ obzirom na to da nije bilo izlaganja strahovima i odvajanju, nema nervoznog plača, posesivnosti i slično.

Pod takvim okolnostima roditeljstvo je jednostavano. Izgradili smo međusobno povjerenje. Ako plače ili traži pažnju, razlog je vidljiv i na njega odmah odgovaramo. Trudimo se da shvatimo na vrijeme bebine potrebe, za uzvrat dobijamo sve jasnije signale. Naspavani smo i samim tim raspoloženi da ulažemo energiju u kreativnu i stimulativnu atmosferu. Uloženo se višestruko vraća.

Ne mogu reći da se Gala u nekom trenutku „uklapao“. Od početka trudnoće smo se zajedno informisali, donosili odluke, pripremali … Bilo je situacija kada sam ja zastajala, a on hvatao širu sliku i bio vjetar u leđa, a bilo je i obrnutih.

Njegovo prisustvo i podrška kućnom porođaju govore o potpunom povjerenju. Gradi svoj odnos sa bebom ravnopravno i aktivno. Imaju svoj način komunikacije i svoje vrijeme u kojem su veoma samostalni.

Savet drugim mamama.

Okrenite na radost.

Činjenica je da se u našem društvu uz trudnoću i roditeljstvo nekako zakrpilo zastrašivanje. Rečenica: “Vidjećeš ti kada…“ ima bezbroj nastavaka i uredno prati sve faze (kroz svaki mjesec trudnoće, preko porođaja, zuba po zuba, do bebine vozačke dozvole).

Isključite se iz tog paranoičnog kola i za sagovornike birajte vedre ljude sa kojima ćete razmjenjivati sjajne ideje i energiju, a ne prezati od svake sljedeće faze. Ima ih u vašem okruženju. Nesebično su uključeni u promjenu svijesti o roditeljstvu i rađanju, raspoloženi da pomognu i posavjetuju. Izađite iz šablona i prikačite se za tu pozitivnu struju.

Možda ćemo zajedno uticati na promjenu svijesti do te mjere da trudnice koje odlaze u posjetu porodilištima od silnog interesovanja da li je okrečeno i koliko je kreveta u sobi, dođu do toga da se zapitaju šta je to što moraju potpisati dok čekaju u redu za klistir. Da se ohrabre da bar pokušaju da dogovore porođaj kakav žele, bez intervencija koje su odavno dokazane kao štetne i suvišne, a u razumnim zemljama uveliko izbačene iz prakse.

Birajte stimulativno okruženje i stvorite svojoj porodici i sebi uslove za radost, a ne za strepnju.

Više o Festivalu „Roditeljstvo novog doba“: roditeljstvonovogdoba.com

O autoru

Jasmina Stefanović

Jasmina Stefanović

Novinar po profesiji, preduzetnica u duši, po ličnom osećaju – kreator svojih snova. Astrološka Vodolija joj ne da mira, stalno je pokreće na nove avanture i promene.
Nakon višegodišnjeg rada na RTS-u, otisnula se u preduzetničke vode i pokrenula magazin Mama. Nekoliko godina radila u Adria Media Serbia kao editorijalni direktor Porodičnih naslova i urednica časopisa Lisa. Onda se vratila preduzetništvu i opet diše punim plućima.

Jedna je od autora i urednika portala Antistres vodič (www.antistresvodic.rs), uređuje prvu web emisiju Mamino ćoše i sa velikim žarom radi na pripremi svih aktivnosti Udruženja RODITELJSTVO NOVOG DOBA.

Misli da je samo NEBO granica, a ono je beskrajno…

Ostavi komentar