Oduvek sam volela da čitam i čitanje mi je spasilo detinjstvo. Ruku pod ruku, nekako spontano i pisanje me je zaskočilo jednog dana sasvim nenadano ali i neumitno.
Koliko god dobijanje dece čini život poptunijim i smislenijim, o sreći da ne govorim, činjenica da sam roditelj probudila je u meni i stare strahove i rane koje kako sam kasnije uvidela, nikada nisu ni zacelile.
Pisanje je za mene imalo svrhu dnevnika, oslobađajuće i psihoterapijsko dejstvo. Kada nešto izbacite iz sebe, ma koliko ružno ili tužno bilo, ono postaje vidljivije, jasnije i napokon manje strašno. Uza sve to ako se desi da imate sa kim da podelite svoje priče, emocije, zašto ne i savete, tim bolje.
Blog je nastao spontano i grčevito. Bio je to moj mali “intimni” prostor u internet univerzumu prepunom nepoznanica i novotarija. Roditeljstvo kao ključna okosnica mog razmatranja, jer sam majka dva mala vilenjaka (čarobnih i nestašnih magičnih bića 🙂 ), privuklo je čitateljke, mame istih ili sličnih nedoumica da na mom blogu nađu mesto na kome je ženska razmena i solidarnost svesrdno dobrodošla.
Ostavi komentar