Ovaj tekst pišem povodom “Svetske nedelje bez ekrana” od 2. do 8. maja, što se poklapa sa moja dva prethodna članka o zaštiti dece, pošto je za mene prva i najvažnija stvar od koje decu treba zaštititi upravo – ekran!
Pre nego što išta drugo napišem, moram priznati da sam veliki ljubitelj dobrog filma. Mogu da se duboko uživim u radnju filma i u likove, isto kao što mogu da se uživim u knjige koje čitam. Postoji velika draž u tome da sednem ispred ekrana i pustim da me film povede u neke nestvarne svetove i dešavanja, u kojima i sama doživljavam emocije glavnih likova ali nisam fizički u njima. Još ako gledam sa dragim osobama ili prijateljima uživanje se povećava deljenjem zajedničkog doživljaja. Često su neki filmovi ostali da žive u meni još dugo vremena nakon gledanja. I sada, u ovome trenutku u kojem se nalazim, priznajem da mi je žao da sam mnoge od tih filmova ikada pogledala. Neki od njih su ostavili vrlo teške utiske, preplavljujuće negativne slike kojih se nisam mogla osloboditi, tmurna i neprijatna osećanja. Ne, to nisu bili horor filmovi, ali su pod maskom neke zanimljive akcije ili drame krili u sebi vrlo destruktivne i obeshrabrujuće sadržaje i poruke. Trenutno nemam vremena ni interesovanja za gledanje filmova, ali kada budem imala priliku da pogledam neki film, dobro ću razmisliti da li ću dozvoliti tom paketu utisaka da uđe u moj um. Naravno, gledala sam i dosta dobrih, poučnih i ohrabrujućih filmova, ali istini za volju, u bujici svakojakih gluposti takvih je vrlo malo.
Sad, ovaj isti princip važi i za crtane filmove koje naša deca gledaju. Razlika je jedino u tome da su dečiji umovi još otvoreniji za sve utiske, da ne poseduju moć diskriminacije šta je dobro a šta nije, i da je dečiji mozak mnogo nezreliji od našeg, sa puno neurona koje još treba međusobno povezati. I još važnije, njihova sposobnost uživljavanja u likove je daleko veća od naše, tačnije to je njihova ogromna razvojna potreba. Deca moraju da se poistovećuju sa mnogobrojnim likovima iz svoje okoline i mašte (uključujući životinje i izmišljena bića) da bi prošla kroz proces izgradnje svog sopstvenog identiteta. Uticaj crtanih filmova i svega što dolazi preko virtuelnog sveta je ogroman, jer su to utisci jakog intenziteta (ako toliko jako mogu da utiču na nas odrasle, kako tek mogu na dete). Da li je nama svejedno sa kojim sadržajima naše dete puni svoj um i maštu? Da li je nešto u redu samo zato što je tamo neko odredio da se to pušta na televiziji, i zato što sva ostala deca to isto gledaju? Da li smo osuđeni kao „kontrol-frikovi“ ako želimo da usmeravamo svoje dete na sadržaje koje smatramo da su primereni njegovom dobu i uverenjima koja želimo da usvoji? Ako je odgovor na ova pitanja NE, onda jednostavno ne možemo dozvoliti da naše dete bude izloženo toj bujici gluposti koja se vrti na ekranu u velikoj većini vremena. Većina sadržaja za decu su potpuno neprilagođena dečijoj dobi, prepuna nasilja, uz korišćenje neadekvatnog rečnika. Mnogi, baš mnogi crtani filmovi koje sam gledala su prilagođeni umovima odraslih, a ne dece. Humor mnogih crtaća nije namenjen deci nego odraslima. Reklame između crtaća nisu namenjene deci, nego odraslim potrošačima preko naivnosti njihove dece. Ovo je ukratko što se tiče samih sadržaja.
Čak i ako je sadržaj koji se prikazuje na ekranu sasvim pristojan, poučan i prikladan za dete, i dalje je njihovo gledanje prepuno negativnih posledica. Posmatranje slika na ekranu čini dete pasivnim posmatračem, blokirajući njegovu moć zamišljanja. Posmatranje slika na ekranu ima hipnotički efekat i dovodi mozak u stanje u kojem ga se može lako programirati. Posmatranje slika na ekranu je neprirodno vizuelno iskustvo, pošto se slike smenjuju mnogo većom brzinom nego što je moguće u realnom svetu, što ometa povezivanje neurona u sinapse što je, znamo, najvažnija aktivnost mozga u razvoju. Istraživanja pokazuju da je previše gledanja televizora ili kompjutera u ranim godinama života direktan uzrok pojave hiperaktivnosti i nedostatka pažnje dece školske dobi. Deca koja su naviknuta na previše gledanja ekrana su ometena u razvoju mašte i kreativnosti, zato što se mašta razvija kada je detetu omogućeno da kreira slike unutar svoga uma, što se postiže slušanjem ili čitanjem priča, kao i tokom slobodne igre. Gledanje slika na ekranu ne ostavlja ni malo prostora za zamišljanje, nego suprotno tome zapljuskuje dete gotovim vizuelnim efektima koji se brzo smenjuju, što na duže staze čini dete zavisnim od spoljašnjih nadražaja i onemogućava ga da aktivno učestvuje u pronalascima rešenja putem mašte. Svaki trenutak proveden pred ekranom krade detetovo vreme za fizičku aktivnost i igru, koje su najvažnije aktivnosti detinjstva, kao i za razmenu odnosa sa članovima porodice ili prijateljima, koji su suštinski vidovi života.
Ima puno tekstova na ovu temu, ali ovde izdvajam one koji najviše rezoniraju sa mojim ubeđenjima i iznose jasne argumente zašto je potrebno zaštititi decu od gledanja ekrana bilo koje vrste.
„Vaspitač Tom“ – vaspitač, pisac, govornik i umetnik – u ovom članku na svom istoimenom blogu opisuje šta se dešava sa mozgom kada gledamo TV. Skoro u istom momentu kada krenu slike sa ekrana, aktivnost našeg mozga prelazi sa leve hemisfere (zadužene za logičko i analitičko razmišljanje) na desnu hemisferu. To znači da mozak prestaje sa kritičkom analizom i postaje otvoren za hipnotičko stanje. Čim počnemo sa gledanjem ekrana mozak ulazi u alfa stanje svesti, koje je blizu meditativnog stanja, i skoro da uopšte više nema beta talasa, što znači da nema aktivnog učestvovanja u onome što se gleda, nego pasivnog. Gledanje TV ima narkotičko dejstvo, zato što mozak tokom gledanja izlučuje hemikalije kao što su endorfini, koji su slični morfinu i izazivaju zavisnost. Dok gledamo televizor viši delovi mozga se „isključuju“ ostavljajući nas sa „reptilskim“ delom mozga koji je zadužen za instiktivno delovanje kao kod životinja. Istraživanja pokazuju da preterano korištenje ovog dela mozga na duže staze dovodi do atrofije viših delova mozga, što prostim jezikom znači da dovodi do zaglupljivanja. Našem mozgu je potrebno vežbanje kao i telu, i ako ga nema dovoljno on zakržlja, kao i telo. Kao i bilo koja vrsta droge ili alkohola, ova televizijska narkoza je naročito opasna za decu čiji mozak je u intenzivnom razvoju. Činjenica je da kada stavimo dete ispred televizora ili kompjutera, to je isto kao da smo mu dali narkotik. Istina je da će to privremeno umiriti dete, kao i svaki narkotik, i podariti nam trenutke mira, ali pitanje je – po koju cenu?
http://teachertomsblog.blogspot.rs/2011/07/watching-television-is-relaxing.html
Drugi članak je napisala Marša Džonson, jedna od Waldorf učitelja-veterana, u kojem izjavljuje kako je sto posto ubeđena da je najopasnija stvar u domaćinstvu za decu mlađu od 12 godina televizija, video igre i kompjuteri. Navodi čitav niz poremećaja koji su povezani sa preteranim korišćenjem ovih uređaja. Što je najvažnije, našoj deci je skoro nemoguće da ignorišu ovu „zver“. Ako su ove stvari deci neprekidno dostupne to je kao da držimo na kuhinjskom stolu posudu sa šećerom ili nekim najnezdravijim grickalicama punim kofeina i boja. Deci trebamo pomoći u ovome ograničavajući im pristup ekranima, kao što bismo ograničavali pristup alkoholu ili oružju. Takođe navodi da je velika razlika kako će deca sa različitim temperamentima reagovati na ovu vrstu zavisnosti. Deca koja su aktivna i kojima dominira volja, kao i deca koja su emotivna i artistička će lakše da se odupiru hipnotičkom efektu medija, zato što imaju jak poriv za kretanjem, igranjem, glumljenjem i slično tome. Dok su deca koja su sporija i sklona sanjarenju, kao i ona brza, prepametna ali nervozna deca slična sunđerima koji sve upijaju, pod mnogo većim rizikom da postanu lako zavisna od ovih virtuelnih stimulacija.
Verujem da će mnogi koji čitaju ove izjave smatrati da su preterane. Imam razloga da ovo pretpostavljam zato što je u većini porodičnih domova koje posećujem sa decom uključeno nekoliko ekrana sve vreme – uglavnom televizor i lap top sa strane, a ponegde i dva kompjutera. Kad se povede razgovor o tome, ono što najčešće čujem od roditelja je da televizor samo tako radi da se nešto dešava, iako ga niko ne gleda. Ista je situacija i u domu mojih roditelja, i verujem u domovima 99% porodica (ne samo u našoj zemlji nego i u svetu). Ova činjenica govori o tome koliko je snažan uticaj ovog virtuelnog narkotika, koliko je ljudima nemoguće odupreti mu se, i koliko mnogi ni ne smatraju da mu se treba odupirati. Ljudi koriste ove vidove zabave i komunikacije da bi se bolje osećali i da bi bili upoznati sa dešavanjima oko sebe, ali žalosna istina je da veštački glasovi i slike sa ovih uređaja samo popunjavaju prazninu koja postoji u nama čineći nas ne da se bolje osećamo nego da bolje zakamufliramo nedostatke, boli i strahove koji postoje u nama. A što se tiče poznavanja dešavanja oko sebe, mi ustvari sebe otvaramo za informacije koje neko ciljano šalje do nas da bi, vrlo često, pojačao spomenute osećaje: nedostatke, boli i strahove. Mislimo da se mnogo bolje povezujemo sa mnoštvom ljudi preko vesti i društvenih mreža, ali ustvari velika većina ljudi ima poremećene odnose sa ljudima oko sebe i sa samima sobom. Pa o čemu se ovde radi? Na žalost, široka rasprostranjenost ove nezdrave navike govori o tome koliko se ustvari ne osećamo dobro sami sa sobom. Osećaj da nam nije dovoljno prijatno ili udobno ako smo sami ili sa svojim bližnjima u prostoriji bez ovog virtuelno-zvučnog stimulansa je znak da smo duhovno i psihološki „ispražnjeni“, kao i da smo postali zavisni od ove vrste narkoze. U suštini je vrlo lako osloboditi se ove zavisnosti, samo je potrebno malo dobre volje i upornosti. Ljudi su hiljadama godina pre nas živeli, odgajali decu i bili sretni bez televizora i kompjutera, pa što ne bismo mogli i mi? Iluzija koju ova mašinerija stvara je lučenje endorfina bez ikakvog truda sa naše strane, što bi se reklo – na gotovo. U tome je efekat identičan korišćenju bilo koje druge vrste droge. Inače lučenje endorfina u telu je prirodan proces koji nam je potreban da bi se dobro osećali, i koji se prirodno dešava kada postignemo neki uspeh, kada imamo ispunjavajuće odnose, kada se smejemo, kada smo fizički aktivni, kada se bavimo hobijem koji volimo, itd. U ovim slučajevima mi sami na neki način moramo da se potrudimo i da aktivno učestvujemo u kreiranju svog dobrog raspoloženja, dok se gledanjem televizora to dešava pritiskom na dugme kao jedinim naporom sa naše strane. I to je uredu ako se dešava jednom ili dva puta sedmično kada zajedno sa porodicom sednemo da pogledamo neki dobar film, ali ako se to odvija svaki dan, satima… onda bismo trebali da se zapitamo kakve posledice ovo može imati po naše zdravlje i po zdravlje naše dece.
Ako su naši uređaju neprekidno uključeni u prisustvu dece sigurno je da deca neće neprekidno da ih gledaju, ali to je takođe vrsta „pasivnog“ gledanja. Dete neće moći da se usredsredi na druge stvari u potpunosti jer će stalno biti ometano glasovima i slikama sa ekrana. Uključen televizor ili kompjuter emanira određenu energiju-zračenje koja ispunjava prostor, i u najmanju ruku deluje ometajuće i uznemirujuće, čak i ako naša direktna pažnja nije usmerena na njih. Ovo sam puno puta osetila na primeru svoje dece, kao i na svom, kada boravimo kod mojih roditelja u stanu gde bi ponekad ostao uključen televizor kad bi se deca već zaigrala nakon gledanja. Svaki minut bi prekidali igru jer bi ih privuklo nešto na ekranu, i često bi posle nekog vremena postali razdraženi. Možda neka deca koja često borave ispred uključenih televizora ili kompjutera „oguglaju“ na ovaj uticaj, ali to ne znači da im ne smeta. Dokazano je da deca koja često provode vreme kraj uključenih televizora u pozadini imaju problem sa koncentracijom kasnije, kao i sa reagovanjem na tuđi glas. Takođe mogu da imaju više problema sa spavanjem.
Dok su bili sasvim mali naši mališani su gledali televizor, kao i crtane na kompjuteru, mnogo više nego što sam želela. Kada se mlađe dete rodilo bilo mi je izuzetno naporno da izađem na kraj sa tom situacijom pa sam puno zavisila od pomoći porodice. U to vreme starija ćerka je puno vremena provodila kod bake i deke i tamo je gledala televizor mnogo više nego što bih ja to dozvolila. Ali moram priznati da je bilo i trenutaka kada sam bila sama sa njih dvoje i kada nisam imala drugog načina da se nosim sa njihovim raspoloženjima (naročito nakon dnevnih buđenja) osim da im uključim crtani da pogledaju dok se malo ne smire, ali čim bi se vratili na normalu ja bih neprimetno isključila i sklonila kompjuter. Onda, pre godinu i po dana smo odlučili da u potpunosti uklonimo kompjuter iz upotrebe dok su deca budna, a televizor nismo nikada ni imali. Suprug i ja smo potpuno zadovoljni ovakvom situacijom, i niti jednog trenutka nismo posumnjali da bi je trebalo promeniti. Kako i zašto smo doneli ovu odluku sam opisala u članku – https://mesecevadeca.wordpress.com/2015/03/15/ziveo-zivot-bez-malih-ekrana/. . Sada je jedino vreme koje provedu ispred televizora kada odemo kod bake i deke u posetu jednom u nekoliko meseci. Tamo gledaju televizor bez velikih ograničenja, ali sa mamom uvek budnom i spremnom da se lati za daljinski čim oseti da je vreme isteklo! Takođe, sada imam priliku da upoređujem ponašanje i opšte stanje svoje dece u situaciji bez ekrana i sa ekranima. Ono što je definitivno jasno je da su mnogo više razdražljivi kod bake nego kod kuće, čemu doprinose ne samo ekrani nego i skučeniji životni prostor i poremećaj našeg postojanog kućnog ritma. Uglavnom su u početku izuzetno uzbuđeni i ne znaju u čemu bi pre da uživaju, da li u gledanju crtanih ili u jedenju čokolada koje su im kod bake takođe mnogo više dostupne nego kući. Međutim, nakon samo par dana uzbuđenje splašnjava, a razdraženost počinje da raste, dok pred odlazak ne počnu da skaču od želje da se vrate svojim igračkama i životinjama kod kuće. U suštini, ovo povremeno iskustvo mi samo pojačava ubeđenje da su način života kojim živimo i okolnosti u kojima rastu naša deca upravo ono što im je potrebno.
Ukoliko je neko zainteresovan da proba provesti nedelju dana bez ekrana može da poseti stranicu http://www.screenfree.org/, gde će pronaći inspiraciju za ovaj, u današnje vreme, hrabar čin!
Srdačno,
Tamara
Ostavi komentar