Preduzetne mame i tate

Tatjana Kuljača: Prostranstvo unutar duše

Tatjana Kuljača

Mama dvoje dece, autorka knjige “Kako raste mama”, koju su mnogi okarakterisali kao najbolji vodič za roditelje (uskoro stiže još jedna ali o tome u nekom drugom intervjuu, nećemo još otkrivati)… ali i instruktor Aware Parenting programa, uz koji je doživela neverovatnu ličnu transformaciju, na kraju ovog intervjua (a mi želimo da ponovimo i na početku), kaže: Moj život nije ni nalik na život koji sam vodila prije nego što sam postala mama. Ali, meni moj život od prije njih ne nedostaje. Pokazali su mi da mogu sve što hoću. A pomogli su mi da shvatim i šta hoću.

Da li ste ikada, pre nego što ste postali mama, razmišljali o tome koliko i kako će vam roditeljstvo promeniti život?

Iskreno, nisam razmišljala o tome koliko će se moj život promijeniti iz korjena, kao što se i promijenio. U ulozi majke sam se ostvarila u 30-oj godini života, što nije rano. Bila sam svjesna svoje odluke da imam djecu i to je ono što me često držalo uzemljenu. Pomagalo mi da preguram neke momente koje mogu okarakterisati kao najteže u cijelom životu. Želja za majčinstvom se rodila i naprosto sam se morala ostvariti kao majka.

I šta se onda desilo? Kako se desilo? Kada ste shvatili da je roditeljstvo mnogo više od samog rođenja, hranjenja, presvlačenja…? 

Desilo se u momentu kad sam riješila da moram da se opustim i da će beba da dođe. Najveće iznenađenje je bilo kada su moju ćerku donijeli četiri sata nakon operacije i spustili je kraj mene. Mrdala sam koliko mi je situacija dozvoljavala da joj se primaknem što više. Stavili su mi je na lijevu ruku i ja sam je mirisala i ljubila. Tu navalu emocija i ljubavi za koju nisam ni znala da nosim u sebi ne mogu da uporedim ni sa čim. Nema tog iskustva koje mu je ravno. Osvješćenje u vidu lekcije šta je to roditeljstvo dobila sam čim sam došla kući. Nisam bila svjesna koliko ću malo da spavam. Koliko neću imati vremena za sebe. Prvo dijete je veliki test izdržljivosti za svakoga. Moje je bilo pravi izazov! Loše je spavala, operisana sa mjesec i po’, što mi je i najveća trauma od koje se i danas iscjeljujem, slabo je jela, a ja sam bila polu-luda. Svađala sam se non stop, izgledalo mi je kao da je cijeli svijet protiv mene i da nemam nikoga ko me podržava. Ništa stizala nisam a padala sam na nos od umora. Nisam znala kud udaram. Kad sam dobila drugo dijete naučila sam da posložim prioritete i odredim fokus. Nekako, sve mi je lakše palo drugi put, mada je sinčić bolje sarađivao pa mi je to barem smanjilo nervozu i pružlo mi mogućnost da spavam u komadu bar tri sata.

Roditeljstvo je kad konačno shvatiš da nisi odgovoran samo za sebe, već i za biće koje si na svijet donijela. Kako raste i u šta se pretvara. Odgovornost godinama raste, ali rastemo i mi. 

Šta je najvažnije što ste naučili od vašeg deteta? 
Da primjećujem sadašnjost. Da se radujem sada, malim stvarima. Da je jedini način da moje dijete postane osoba kakva želim je da i sama postanem takva. Naučila sam da grlim i ljubim češće. I podsjetila sam se na to da je igra blagotvorna kako za njih, tako i za mene. A bila sam mama koja se nikako ne vidi u igri na podu sa djecom. Kad sam pustila stege ozbiljnosti koje nam društvo nameće jer nam godine i položaj to nalažu, shvatila sam da se moje unutrašnje dijete najviše raduje i uživa. Igra je blagotvorna. Nikada ne bismo trebali da prestanemo sa igrom.
Da li je roditeljstvo pokrenulo ljubav prema pisanju, ili je to išlo nekim drugim tokom? I kako, naravno?  
Ljubav prema pisanju se rodila odavno, još u osnovnoj školi. Međutim, počela sam ozbiljnije time da se bavim kad je moje drugo dijete napunilo šest mjeseci. Oduvijek sam se laganije izražavala pisanom riječju. A onda sam shvatila da je pisanje blagotvorno jer na taj način izbacujem iz sebe sve što me opterećuje, muči i generalno sve čega imam previše. Tako je nastala prva priča ,,Mi volimo da se uspavljujemo“, a onda su došle i druge. Prijatelj mi je predložio da svoje priče obuhvatim u jednu knjigu. Želja mi je bila da pokrijem sva pitanja koja su meni bila bitna i koja su bitna mamama koje poznajem, te one teme za koje sam vidjela da se vrte po raznim roditeljskim grupama. Tako je nastala knjiga ,,Kako raste mama“ koju su okarakterisali kao najbolji vodič za roditelje. Pisanje je moj način da kanališem emocije i da sačuvam od zaborava trenutke koje bi vrijeme moglo da ukrade. 

Tatjana Kuljača: Koliko su važne emocije?

Tatjana Kuljača: Koliko su važne emocije?

Kako ste došli do Aware Parentinga (Program “Svesno roditeljstvo”)? Zašto je to bila vaša želja?

U jednom razgovoru sa Vanjom Bokun Popović (predavač tehnologije Višeg Ja, prim.aut.), rekla sam kako imam ideju da kreiram program svjesnog roditeljstva čiji je cilj da kroz roditeljstvo i odrastanje djece prolazimo što svjesnije, a ne kao “muve bez glave”. Željela sam da svi zajedno osvijestimo činjenicu da se naša djeca pretvaraju u nas i da od nas najviše uče, te da u njihovom ponašanju, posebno u onom dijelu koji nas najviše nervira, možemo lako prepoznati svoje riječi i postupke. Kad jednom postanemo svjesni, lakše se korigujemo. A onda je Vanja predložila kurs Aware Parenting-a kod mentorke Marion Rose i kad sam ušla u program doživjela sam nevjerovatnu ličnu transformaciju. To je program koji ide puno dublje od onoga što sam ja zamislila i pronašla sam se u njemu.

Šta je to što ovaj program donosi drugačije, pristup u odnosu na druge programe? 

Svjesno roditeljstvo, na prvom mjestu, ističe značaj emocija. Ukoliko prekidamo otpuštanje stresa ili bilo kakvih drugih emocija kroz suze, mi samo prekidamo plač. Neprijatna osjećanja ostaju u nama i prave podlogu koja nam kasnije u mnogome određuje kvalitet života. Kada beba plače, mi imamo potrebu da je utješimo i nastojimo da prekinemo njen plač. Međutim, suze su prirodni sistem za iscjeljivanje. Pođimo od sebe – koliko nam je lakše kada se dobro isplačemo? Naravno, postoji onaj plač zbog fizičkog bola, kada su bebe gladne ili uneređene, ali ako je sve podmireno i sigurni smo da uzrok plaču nije neki od navedenih razloga, onda znamo da bebe otpuštaju stres kroz suze. I taj proces ne bismo smjeli prekidati. Naravno, kada beba plače a znamo da joj ne fali ništa od osnovnih stvari, onda je potrebno da je držimo okrenutu ka sebi, držimo je za ruku, milujemo i govorimo da smo tu za nju i da je razumijemo. Koliko god to šašavo zvučalo, mi riječima prenosimo saosjećanje i bebe to osjećaju. Kada se isplaču, bebe puno mirnije spavaju.

Od toga kako smo prekidali bebin plač (varalica, hranjenje, nosanje ili ostavljanje bebe same u sobi da plače) zavisi koji će sistem za kontrolu emocija razviti. I to je ono što osobu prati do kraja života. Tako imamo ljude koji se smiruju jelom, treninzima, “odlutaju” kad god su preopterećeni i sl.

Koje su najvažniji segmenti ovog pristupa? Koji su vama lično najdragoceniji? 

Najbitniji principi jesu:

Prisutnost – kada odredimo vrijeme za dijete u kojem ćemo biti 100 odsto fokusirani na njega, bez telefona, TV-a i sl. Igramo se sa djetetom, otkrivamo njegov svijet. Kad djeca osjete da smo tu za njih, mnogo lakše otpuštaju emocije.

Igre povezivanja jesu igre koje iscjeljuju. Jako bitna igra je “zamjene moći“ u kojoj dijete ima kontrolu nad situacijom koja ga je ranije uplašila. Dijete postaje doktor koji spašava život a vi ste pacijent. Ili postane opasni pas koji vas juri a vi bježite. Te igre završe uz mnogo smijeha koji takođe iscjeljuje i jako su djelotvorne. Takođe, meni omiljena igra je “nemoj ni slučajno to da uradiš!” kada “branim” da dijete uradi nešto a ono baš to uradi – što je i bila moja zamisao. Npr. “Nemoj ni slučajno da si mi pojeo ovaj zalogaj!” ili “Nemoj ni slučajno da si oprao ruke!”. Ovo je metoda uz koju na najlakši način kod djeteta izazivam željeno ponašanje.

Nježne granice se postavljaju kada je već vrijeme da se igra prekine. Tada dijete obično negoduje i na kraju plače. I to je završni dio procesa koji je jako bitan. Nježne granice se postavljaju tako što se djetetu npr. kaže: “Dušo, sada je bilo dosta, moramo da prekinemo igru, vrijeme je za spavanje”. Kada djete počne da plače jer shvata da počinje odvajanje od roditelja onda se uđe u proces prisutnosti kako bi se dijete osjećalo sigurno. Doživjela sam da mi je ćerka koja ima 6,5 godina, nakon plakanja od par minuta rekla: “Mama, bila si u pravu. Nekako se lakše osjećam kad sam se isplakala”.

Na koji način je roditeljstvo promenilo vaš život, a na koji vas lično? 

Roditeljstvo mi je otkrilo jedno prostranstvo unutar duše za koje nisam ni znala da je toliko široko. Pomjerilo mi je granice, učinilo me jačom, uozbiljilo i izvuklo iz mene snagu atomskog mrava. Otkrila sam novu vrstu ljubavi koja bi lako mogla da potre sve drugo i zbog koje vrijedi disati i živjeti. Moj život nije ni nalik na život koji sam vodila prije nego što sam postala mama. Ali, meni moj život od prije njih ne nedostaje. Pokazali su mi da mogu sve što hoću. A pomogli su mi da shvatim i šta hoću.

O autoru

Jasmina Stefanović

Jasmina Stefanović

Novinar po profesiji, preduzetnica u duši, po ličnom osećaju – kreator svojih snova. Astrološka Vodolija joj ne da mira, stalno je pokreće na nove avanture i promene.
Nakon višegodišnjeg rada na RTS-u, otisnula se u preduzetničke vode i pokrenula magazin Mama. Nekoliko godina radila u Adria Media Serbia kao editorijalni direktor Porodičnih naslova i urednica časopisa Lisa. Onda se vratila preduzetništvu i opet diše punim plućima.

Jedna je od autora i urednika portala Antistres vodič (www.antistresvodic.rs), uređuje prvu web emisiju Mamino ćoše i sa velikim žarom radi na pripremi svih aktivnosti Udruženja RODITELJSTVO NOVOG DOBA.

Misli da je samo NEBO granica, a ono je beskrajno…

Ostavi komentar