Blogopriče

Uspomene na nepovjerljivog bebana

Uspomene na nepovervljivog bebana

Ne vjeruje on meni ništa. Ni da umijem da spremim večeru bez njega. Da izvadim posuđe iz mašine bez njega. Da mogu da usisavam sama. Da spavam sama

Čak mi ne vjeruje da se odlično snalazim sa toaletom bez njega. Ako i uspijem da uđem i ugrabim da se zaključam prije nego što shvati da sam se  tamo zaputila, u rekordnih 10 sekundi stižemali nepovjerljivac i prvo zove, pa kenjka, pa lupa četkom za kosu po vratima, a onda i glavom (valjda je ukapirao da ga tada ne odbijam, ipak sam ja rodila lijepu, pametnu glavu) dok moj nivo tolerancije za ignorisanje zvukova ne dosegne crvenu liniju, te popustim i pustim ga unutra. Uz osmjeh, koji niko ne bi mogao povezati sa malopređašnjim tragičnim mumlologom (monolog mumlanjem) umaršira u toilet, pita me na svom jeziku gdje sam i kako sam se usudila da odem bez njega, te mi se obraduje kao da se deset dana nismo vidjeli.

I tako me prati… po stanu… vani… gdje god da mrdnem. Zna to da bude naporno. Posebno kad je priprema obroka u toku, jer malac mi ne vjeruje da sam uljučila šporet, pa odluči da popali sve živo, dok ja pokušavam da balansiram između spremanja obroka, raščišćavanja posuđa i spašavanja milog čeda koje zdušno ,,pomaže’’ u kuhinji.

A onda mu dam poklopac. I tada počinje koncert. Ko to nije doživio i nije prisustvovao sličnom performansu, ne bi vjerovao kako buka koju proizvodi metalni poklopac po pločicama može da suzbije sve bolove u organizmu i potjera ih u glavu. Onaj dio osobe koja bubnji kao kad stojite pored najglasnijeg zvučnika u diskoteci. Ako vas je do tada boljela ruka- bol nestaje. Noga – takođe. Sama izvedba je najčešće toliko inspirativna da večeru spremim u rekordnom roku, udaljim muzikanta od instrumenta i dozvolim sebi da se sjetim drugih zvukova.

Kada se uspavljujemo ne vjeruje da su moj nos, uši, oči i usta u mraku na istom mjestu kao i pri svjetlosti, te jednom ručicom drži flašicu, a drugom vrši detaljnu pretragu mog lica, što umije da bude bolno. Kopa, štipa, pljasne, a ja sve stoički podnosim. A onda se umiri… Namjesti svoju glavicu tako da nosićem dodiruje mou ruku koju često prebaci preko sebe i zagrli je. Tako zaspe.

Posmatram ga. Primaknem lice mirisnom potiljku i ljubim pametnu glavu. Mazim ga i topim se…. I ne vjerujem mu ništa. Ni da će jednom sam ići u kupatilo i da mu neće trebati ničija pomoć. Ni da će jedne večeri sam spremiti večeru sebi  i meni. Ni da će ikuda ići bez moje ruke koja ga drži da ne padne.

A proći će… brže nego što mislim. Stidiće se nježnosti koju je razmjenjivao sa mamom. Neće dozvoliti milovanje lijepe , pametne glave da mu se drugari ne bi smijali. A ja mu neću ništa reći. Ni koliko žalim za vremenom kada smo hodali kao privezani kanapom. Ni koliko bih sve dala za moment kada je bio moj mali dječak bucmastih obraza I toplom, mirisnog potiljka. Ćutaću.

Zato se ne ustanem sa kreveta čim umiri svoje disanje. Ostanem pored njega, kažem mu da je on moje malo mače, prgavo, dosadno, medeno… A onda ćutim i mirišem. Dok mi se miris u kod ne ureže. Jer miris najlakše prizovem u sjećanje.

Uredno slažem  svježe uspomene u jednu vremensku kapsulu. Za ne daj Bože, ako zatreba. Možda i prije nego što očekujem. Vjerujem da će mi nedostajati svi ovi momenti, koliko god naporni bili. Jer sam mu neophodna. I nikad mu neću biti ovoliko bitna.

Rastu kao iz vode… k’o pečurke poslije kiše. Uhvati svaki moment i spakuj ga u malu drvenu kutijicu. Čisto ako zatreba… kada ti prifali. Da budeš opet ,,sijamski’’ vezana za njega. Udahni miris i ne pusti ga nikada. Ako ga upamtiš znaćeš da si bila tu. Da si uživala. Da ti je to bio najljepši period u životu… Kada ti ništa nije vjerovao. Ni da znaš da kuvaš bez njega. Da usisavaš bez njega. Jedeš bez njega. Pa čak ni da odeš u toalet sama.

Tvoje malo dijete postaće veliko jednog dana. Možda za par godina od danas. Sigurna sam da ćeš uživati u stečenoj slobodi, kad je se jednom dočepaš… Al’ faliće ti sve ovo. Zato, udahni miris i upamti… sve ovo brzo prođe , koliko god nekada izgledalo veće od tebe i teže od tereta na koji je tvoja kičma navikla. Provuče se kroz majčinsko biće onaj sladak opojan miris koji svaki teret učini lakšim i jednog dana ga potpuno izbriše. Zato… udahni i zatvori drvenu kutijicu. Kad ti zatreba.

www.tatjanakuljaca.me

O autoru

Avatar

Tatjana Kuljača

Rođena sam u Sarajevu 4.avgusta 1980.
Do '92 sam provodila najdivnije djetinjstvo u gradu Konjicu koji pamtim po fenomenalnim ljudima, hladnoj Neretvi i gustim šumama dokle god pogled seže. Zbog rata odlazim u Nikšić, gdje i ostajem do završetka srednje škole.
Nakon završenog osnovnog obrazovanja i Gimnazije u Nikšiću školovanje nastavljam na Fakultetu za turizam u Kotoru, a potom i na postdiplomskim studijama, na odsjeku Menadžment u hotelijerstvu, nakon čega stičem zvanje magistra menadžmenta u hotelijerstvu. Radim u struci od 2006. godine. Sa porodicom živim u Bečićima. Sofija i Ognjen su moje najveće ljubavi, moja inspiracija.
Obožavam da plešem! Bavila sam se plesom cijelih dvadeset godina i sigurna sam da će u nekom momentu ples ponovo postati, ako ništa drugo, onda barem hobi. Volim duge šetnje, jesen, vjetar, kišu, oluje I gromove. Dakle, u manjini sam. Obožavam da čitam, posebno romane u kojima se vješto prepliću priče više generacija kako bi splele I rasplele bit djela.
Ne gledam TV. Umjesto toga, pišem. TV je crkao, odlučili smo da ga nećemo ni popravljati. Ne čitam ni novine. Umjesto zatrpavanja negativnim informacijama iz bijelog svijeta prostor u svojoj duši ostavljam čistim za lijepe stvari. Pišem kolumnu ,,Mamizam'' za crnogorsku ,,Graciju''.
Autor sam u organizaciji Anima Healing & Maja Wu sada zajednički nastojimo da knjiga ,,Kako raste mama'' šro prije osvane na policama svih svjetskih knjižara, a izdanje knjige na engleskom jeziku ,,Mission Motherhood'' je uveliko ugledalo svjetlost dana I dostupna je na Amazonu u štampanom I e-book izdanju. Knjiga,,Kako raste mama'' prozvana je najboljim vodičem za roditeljstvo. U njoj se bavim osvješćivanjem svakog koraka majčinstva i sazrijevanjem žene na tom putu.
Volim učenje i izazove. Svaki novi početak mi uliva snagu koja bi i planine pomjerila. Mislim da potreba da učim, rastem i razvijam se neće prestati da tinja u meni dok sam živa. Prošla sam kroz Aware Parenting transformaciju I želim da koncept osvješćenog roditeljstva donesem I na naše prostore. Volim pokrećem dobre stvari, a ovo je jedna od najboljih koja mi se desila. Balkan je zreo za iscjeljivanje. Drago mi je da sam dio tog procesa.
Pisanje je moja velika ljubav još iz djetinjstva. Da je onomad bilo interneta i blogova vjerovatno bih imala bezbroj priča za vas. Uspavana strast prema pisanoj riječi se probudila kada sam se ostvarila kao majka i poželjela da sa svima podijelim svoje iskustvo upakovano u priče koje će svakoj mami biti bliske. Tako je nastao blog Mamizam, jedan od vodećih blogova iz oblasti roditeljstva. Sada blog nosi moje ime, jer želim da na jednom mjestu obuhvatim sve ono što mi prija I što bi drugima moglo biti inspirativno.
Planiram da u životu radim samo ono što me ispunjava. A na dobrom sam putu da svoj život živim u punom potencijalu.
Za mene kažu da pišem ,,iz stomaka'' i lako dopirem do najskrivenijih dijelova duše... Nadam se da sam uspjela zaviriti i u vaše. Moja duša je, ionako, širom otvorena.

Ostavi komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.