Blogopriče

Voliš li tišinu

Voliš li tisinu

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe

Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

www.tatjanakuljaca.me

O autoru

Avatar

Tatjana Kuljača

Rođena sam u Sarajevu 4.avgusta 1980.
Do '92 sam provodila najdivnije djetinjstvo u gradu Konjicu koji pamtim po fenomenalnim ljudima, hladnoj Neretvi i gustim šumama dokle god pogled seže. Zbog rata odlazim u Nikšić, gdje i ostajem do završetka srednje škole.
Nakon završenog osnovnog obrazovanja i Gimnazije u Nikšiću školovanje nastavljam na Fakultetu za turizam u Kotoru, a potom i na postdiplomskim studijama, na odsjeku Menadžment u hotelijerstvu, nakon čega stičem zvanje magistra menadžmenta u hotelijerstvu. Radim u struci od 2006. godine. Sa porodicom živim u Bečićima. Sofija i Ognjen su moje najveće ljubavi, moja inspiracija.
Obožavam da plešem! Bavila sam se plesom cijelih dvadeset godina i sigurna sam da će u nekom momentu ples ponovo postati, ako ništa drugo, onda barem hobi. Volim duge šetnje, jesen, vjetar, kišu, oluje I gromove. Dakle, u manjini sam. Obožavam da čitam, posebno romane u kojima se vješto prepliću priče više generacija kako bi splele I rasplele bit djela.
Ne gledam TV. Umjesto toga, pišem. TV je crkao, odlučili smo da ga nećemo ni popravljati. Ne čitam ni novine. Umjesto zatrpavanja negativnim informacijama iz bijelog svijeta prostor u svojoj duši ostavljam čistim za lijepe stvari. Pišem kolumnu ,,Mamizam'' za crnogorsku ,,Graciju''.
Autor sam u organizaciji Anima Healing & Maja Wu sada zajednički nastojimo da knjiga ,,Kako raste mama'' šro prije osvane na policama svih svjetskih knjižara, a izdanje knjige na engleskom jeziku ,,Mission Motherhood'' je uveliko ugledalo svjetlost dana I dostupna je na Amazonu u štampanom I e-book izdanju. Knjiga,,Kako raste mama'' prozvana je najboljim vodičem za roditeljstvo. U njoj se bavim osvješćivanjem svakog koraka majčinstva i sazrijevanjem žene na tom putu.
Volim učenje i izazove. Svaki novi početak mi uliva snagu koja bi i planine pomjerila. Mislim da potreba da učim, rastem i razvijam se neće prestati da tinja u meni dok sam živa. Prošla sam kroz Aware Parenting transformaciju I želim da koncept osvješćenog roditeljstva donesem I na naše prostore. Volim pokrećem dobre stvari, a ovo je jedna od najboljih koja mi se desila. Balkan je zreo za iscjeljivanje. Drago mi je da sam dio tog procesa.
Pisanje je moja velika ljubav još iz djetinjstva. Da je onomad bilo interneta i blogova vjerovatno bih imala bezbroj priča za vas. Uspavana strast prema pisanoj riječi se probudila kada sam se ostvarila kao majka i poželjela da sa svima podijelim svoje iskustvo upakovano u priče koje će svakoj mami biti bliske. Tako je nastao blog Mamizam, jedan od vodećih blogova iz oblasti roditeljstva. Sada blog nosi moje ime, jer želim da na jednom mjestu obuhvatim sve ono što mi prija I što bi drugima moglo biti inspirativno.
Planiram da u životu radim samo ono što me ispunjava. A na dobrom sam putu da svoj život živim u punom potencijalu.
Za mene kažu da pišem ,,iz stomaka'' i lako dopirem do najskrivenijih dijelova duše... Nadam se da sam uspjela zaviriti i u vaše. Moja duša je, ionako, širom otvorena.

Ostavi komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.