Mogu slobodno reći da je još kod porođaja moj sin pokazao svoj čvrst stav. Prirodnim putem sam se otvorila za 2-3 sata i izgledalo je da će to biti najbrži porođaj u istoriji. Međutim, u fazi tranzicije kada beba samo treba da se spusti pa da izađe, koja obično traje po pola sata, mi smo ostali zaglavljeni nekih 7-8 sati. Sad će, evo ga, spustio se. A ne, vratio se. Ipak još neće. Da, bio je velika beba, i da, vodenjak mi nije bio u celosti probušen do pred kraj, ali on je na kraju ipak izašao prirodnim putem, bez ikakve intervencije, verovatno onda kada je sam odlučio.
Grčevi (ili šta je to već u tim prvim danima) njemu nisu trajali par dana ili dve nedelje. Kod njega su trajali tri meseca. Besomučno večernje vrištanje kom nisu pomagali ni nošenje, aspirator, koža o kožu kontakt, kapi, termofor. Bilo je momenata kada smo bespomoćno ležali pored njega, jednom rukom čepili uši zbog glasnog vrištanja, a drugom ga mazili i čekali da prestane.
Spavanje? Uf, i posle dve godine još uvek ne mogu reći da smo to rešili. Prespava on ponekad celu noć, čisto da nam pokaže da može, ali uglavnom voli i dalje da se budi. On još uvek sisa i treba mu moja pažnja i noću, znam. (Više o spavanju možete pročitati ovde).
Dojenje je bio iznadprosečan pakao prvih par nedelja. Vrištanje na siki i navlačenje na flašicu je u našem slučaju bilo u roku od odmah. Sva sreća da sam ja imala prave informacije, lavovsku snagu i veru da ja imam dovoljno mleka za svoju bebu, i bila sam upornija od njega i od svih oko mene koji su bili sumnjičavi, pa smo prebrodili sve prepreke, te dojimo evo već dve godine. Nije potrebno ni napominjati da je to ponekad i dalje dojenje “na svakih par minuta jer mu treba pažnja i ljubav njegove mamike”. (Više o mom iskustvu dojenja i savetima možete pročitati ovde i ovde).
Sada smo u fazi noše. Suvišno je govoriti da to traje već 3 nedelje, sa puno uspona i padova. Već drugi dan je on sam krenuo da seda na nošu i da sve obavi u nju, ali onda slede tri dana kada to nijednom ne uradi. Svaki put pokaže gde treba da se piški i kaže rečenicu koju smo dogovorili kao znak kad mu se piški: “mama pi”, ali sve uz veliki osmeh za koji smo posle par dana shvatili da je čist protest. “Pokačio sam šta treba da radim, ali ću to uraditi kada ja budem želeo!”
Visoko zahtevna deca su izazov za vaspitanje
Neko će reći da su tvrdoglava, neko svojeglava, inatna, prkosna. Kako god ih nazvali, jedno je sigurno – znaju da budu baš teška za vaspitavanje. Moj sin nije pokoran i vrlo često i objašnjavanja i racionalizacije kod njega uopšte ne piju vodu. Veliki broj saveta za vaspitavanje koje čujem od drugih mama ili pročitam u silnim grupama kod njega jednostavno ne prolaze. I onda i pored toga što iz malog mozga vadim ideje kako da uspostavim neke granice kod njega, ja iznova moram da se borim i sa onim klasičnim roditeljskim izazovima:
- Deca se razlikuju.
- Njegovo isprobavanje granica nije rezultat tvoje roditeljske nekompetentnosti.
- Proći će! Uspećete i u ovome!
Izguram posle par sati/nekoliko dana, ali baš je teško.
Iskreno, meni je u vaspitavanju ovakvog sina puno pomoglo saznanje da postoji definicija takve dece – “visoko zahtevna deca” (high-need baby). To je sa sobom nosilo i poruku “Nisi sama! Ima ih još takvih!”, što u roditeljstvu uvek pomaže.
Kakva su to visoko zahtevna deca?
Ovakva deca imaju neke zajedničke karakteristike. One nisu ni dobre ni loše, već su jednostavno neke osobine koje ih razlikuju od one dece koja su mirnija i poslušnija.
- Njihova osećanja su jaka i izražena. Nije to bezobrazluk, već je to bukvalno preplavljenost prejakim osećanjima sa kojima oni često ne znaju šta će. Naša uloga je tu jako bitna, kako bismo ih naučili da osveste i kanališu svoje emocije na pravi način.
- Ova deca ne žele nešto, ona to ZAHTEVAJU. Sad i ovde, stalno, često, sa glasnim i upornim negodovanjem ukoliko to ne dobiju. Kad su bebe one će biti najglasnije i činiće se da stalno plaču, i to tako da se cela zgrada ori. Kad malo porastu kod njih neće paliti odvraćanje pažnje ili objašnjavanje da “to nešto nije u redu ili da je bolje nešto drugo”. Ovo ne treba izjednačavati sa njihovim bezobrazlukom ili “razmaženošću”, jer to nije to.
- To su visoko senzitivna deca. Osetljiva su na sve stimulus
e, ne samo na reakcije drugih ljudi. Dok su mali, ova deca imaju lak san. Sećam se da se moj sin budio i kad mi onako slučajno pukne prst ili kada zaškripi krevet. U periodu posle prvog rođendana imao je baš burne izlive emocija, kada ga je i najmanji povod u trenucima iscrpljenosti znao uznemiriti do te mere da je ponekad vrištao, udarao i plakao i do pola sata. Pa se onda ukaki i zaspi na siki od iznemoglosti. (Više o suočavanju sa burnim reakcijama malog deteta pročitajteovde).
Ostavi komentar