Od ranog detinjstva decu učimo da nešto moraju (da budu dobri, da slušaju učitelje, da imaju odlične ocene, da sede mirno na času, da budu ljubazni…). Pored tolikih „moraš“ a posebno onih vezanih za školu, nije ni čudno što, po pravilu, deca ne vole niti školu niti učenje. Uostalom, i mi kao odrasle osobe imamo otpor kada treba da radimo nešto što osećamo kao „moranje“. Sa druge strane, jasno je da je interesovanje, a ne primoravanje na nešto, osnovni ključ uspeha.
Ako nas nešto interesuje, to onda lakše pamtimo. Ako nešto učimo samo zato što moramo, to i zaboravimo čim nam više nije važno (na primer, prođe ispitivanje u školi i dete dobije ocenu iz tog predmeta).
Škola donosi svoj spisak “moranja”. Nama se podrazumeva ali dete tek treba da se nauči da mora da radi domaće zadatke, da mora da ima dopunsku nastavu (ako mu treba dodatna pomoć), da mora da savlada tremu… Dodatan pritisak prave i česte roditeljske “opasne” rečenice kao što su: „Lako je tebi“, „Tvoje je samo da učiš“, „I meni niko nije pomagao u učenju“… Ovakve izjave osim što prave prepreke međusobnoj komunikaciji, dodatno produbljuju detetov otpor prema školi, Sa druge strane, i deca imaju određena štetna uverenja, i “opasne” rečenice, kojima nesvesno iritiraju roditelje, ali i direktno štete svom samopouzdanju i pravilnom načinu učenja. Tako, deca misle da su dopunski ili dodatni časovi nepotrebni, ili, da prepisivanje pomaže boljem pamćenju teksta (iako je to mehanička radnja pa dok nešto prepisuje može misliti o bilo čemu drugom), ili da se najbolje uči noću…
Za roditelje je veoma uznemirujuće kada čuju od deteta: „Nemam inspiraciju za učenje”, ”Ne mogu neprestano da učim”, „Lekcija je jako velika”…
Kada čujete ovakve rečenice, uzdržite se od svoje prve reakcije („Da, samo ti još inspiracija treba, šta bi bilo da ja čekam inspiraciju da skuvam ručak?, Tebi je svaka lekcija velika, ne bi bila velika da si učio na vreme…”). Jer, ukoliko tu svoju prvu pomisao izgovorite, rizikujete trenutnu sukob sa detetom. Nećete postići promenu niti njegovog stava niti ga motivisati za učenje. Zato, pokušajte da svoju prvu misao zadržite za sebe. Pustite dete da se „izduva”, i kaže šta god želi. Vi, za to vreme, kontrolišite svoje reakcije. Jednostavno, ćutite i slušate. Dete ima potrebu da se požali, a ne da vi odmah nudite gotova rešenja ili da ga, dodatno kritikujete. Umesto odmah ponuđenog rešenja, pokažite malo razumevanja: “Stvarno ti nije lako”, “U pravu si”, “Razumem…” a zatim tu rečenicu nastavite, već prema situaciji (“….Niko ne voli stalno da uči…).
Za roditelje je teško i da čuju dečje: „Ja to ne mogu“, jer shvataju da ovakav stav znači pomanjkanje samopouzdanja. Ako usvoji kao princip da nešto ne može da nauči, uskoro će se povećati broj stvari za koje veruje da ne može ili ne ume i van škole. Ali, umesto da detetu kažete:
- „Ti stalno odustaješ, najlakše je da se predaš“, pokušajte da kažete:
- „Razumem da je teško…”
Kada dete čuje da ima vaše razumevanje i saosećanje, biće spremnije da čuje i vaš predlog:
- “Šta misliš da pokušaš ponovo? Verujem da ćeš uspeti“, ili nešto slično.
I, konačno, ne zaboravite da vaše dete nije samo učenik. Biti učenik je samo jedna od uloga koju ono ima. Kao što ni vi niste samo radnik na svom poslu, već i prijatelj, roditelj, sportista, optimista… tako je i vaše dete neuporedivo više nego učenik.
Ostavi komentar