Ostvarila je mnoge snove, ali je čeka još nedosanjanih… Ipak, iz jedne situacije koja spada u najstresnije u životu, a zove se tako kratko – razvod, izašla je potpuno nova i svoja. Iz njenih emocija “rodio” se blog, pa zatim i knjiga, a onda se sve nadovezivalo jedno na drugo…
Prošla godina je bila izuzetno dobra za vas a kao “završnica” je nagrada za Naj ženu koju tradicionalno dodeljuje “Blic žena”. Kako biste vi opisali taj period koji je prethodio nagradi, kakav bi to životni redosled bio…?
Tri godine pisanja bloga. Hiljade pregleda, komentari ovakvi i onakvi, više su bili projekcija onih koji su ih pisali nego što su imali veze sa mojim tekstovima. Kada svoje misli stavite na “javno”, mora se biti spreman i na osudu, kritiku i omalovažavanje. Nije me to sprečilo da pišem. „Blic žena“ je, povremeno, preuzimala moje tekstove i dizala se velika prašina. Letos smo uradili intervju, koji je vezan za temu neformalnog savetovališta za razvode i eto, našla sam se među deset Naj žena. Svaka od nas je Naj, i Vi i ja i svaka koja uspeva i opstaje u talasima koji je vuku na razne strane.
Veliki teret je na ženama. Posle desetak sati potrošenih na posao, treba se posvetiti deci, kući, sebi, prijateljima. Od kad sam shvatila da ništa ne moram, a najmanje da budem savršena, život mi je lakši. Hoću da budem srećna i sa tom idejom se budim ujutru.
Knjigu „Priče iz života razvedene mame“ počeli ste da pišete pre nekoliko godina. Kako bi to izgledalo iz ove perspektive?
Te priče su počele da izlaze nepozvane, uopšte nisam imala nameru da ih pišem. Same su me poterale za tastaturu pre četiri godine. Malo po malo, nakupilo ih se dovoljno za knjigu. Iako me čitaoci pitaju kada će drugi deo, obećavam da neće. To samo veliki pisci, poput Tolstoja i Džoan Rouling, umeju da pišu u više nastavaka. Mi, amateri, idemo dalje, osvajamo nove misli i prebacujemo ih u pisani format. Žao mi je što nisam uspela da zabeležim sve slike koje su mi bile u glavi, dok sam pisala “Priče iz života razvedene mame”. Ono što je vrlo zanimljivo je da se izmišljeni likovi polako pojavljuju u mom životu, kao i situacije opisane u knjizi. Uskoro će i jedno venčanje…
Kad se pomene razvod obično se misli na teške trenutke, patnju itd, a vaše priče vrcaju od duhovitosti i optimizma. Da li to znači da samo treba promeniti perspektivu na koji način nešto što se u startu podrazumeva pod lošim posmatrate i kako je vama to uspelo?
Mene je moj brak zakucao ne za dno, nego ispod dna. Bežala sam od realnosti u svet svoje mašte, na mesta koje volim, sa ljudima koje volim. Tu sam crpela snagu. Još uvek razmišljam, da li je mana ili vrlina kada u svemu nađem mrvu dobrog? Ta mrva optimizma je bila moja matična ćelija, iz koje sam uspela da se regenerišem. Iz ove perspektive kada pogledam – da se nisam razvela, ne bih počela da pišem i ko zna šta bi sve bilo drugačije.
Naravno da je razvod vrlo stresan i naravno da ga ne favorizujem ali ako je neizbežan, svako mora da nađe svoj modus vivendi.
Kao što je za mnogo bolesti lek u nama, tako je i sa razvodom. Da li će da nas blokira i zaustavi u vremenu i prostoru ili pokrene dalje, do nas je. Posle razvoda nema pobednika. Svi učesnici parnice su izgubili. Istovremeno je kraj i početak, pa ko šta želi da iskoristi. Ima života posle razvoda, to odgovorno tvrdim, samo svako mora da ga preboli i opet ustane.
Zašto ljudi ostaju u lošim brakovima? I gde je granica kad više ništa ne može da bude opravdanje?
One koji se lako usuđuju na promene, skloni smo da nazovemo avanturistima. Valjda je u čovekovoj prirodi da ima strah od nepoznatog i da voli svoju rutinu i sigurnost. Uvek je lakše u zoni komfora, kad naučimo na dnevnu dozu problema i nesreće. Iako je van toga, možda, bolje dok nas muka ne natera da dobro razmislimo kuda idemo, nema velikih odluka. Kao i u svemu drugom, tako je i u lošem braku. Ko hoće da izađe iz braka u kom se ne oseća dobro, voljeno, srećno, nađe načina. Ostali nađu izgovore. Jedan od omiljenih je da se u braku ostaje zbog dece. Ma koliko roditelji ne žele da decu upliću u razvod, takvim stavom ili rečenicom, svojoj deci tovare ogroman tovar odgovornosti za svoje bračno nezadovoljstvo, realno ili irealno. Gde nema odlučnosti i hrabrosti da se loša priča reši, najlakše je prebaciti odgovornost na nekog tamo, pa makar to bila naša deca. Jako nepravedno prema njima. Deca nisu i ne smeju da budu povod za razvod i deca to moraju jasno da znaju. U redu je da se mama i tata više ne vole, da ne mogu zajedno i da svako želi dalje ka svojoj sreći i svojoj zvezdi ali nikad odgovornost ne sme da se prebacuje na decu. Ona su nastala iz naše ljubavi i želje a ne da bi nosili teret naše neodlučnosti, pogrešnih odluka ili kajanja. Svi imamo pravo na svoju sreću.
Možda biste mogli da postanete – savetnik za razvode? Šta biste savetovali vašim klijentima?
Mogu da postanem savetnik za priču u razvodu, na osnovu svog iskustva i onoga što sam od drugih čula ili doživela na temu razvoda. Nisam advokat ni psihoterapeut, nisam stručna da budem savetnik ali mogu da slušam onoga ko o svom problemu želi da razgovara sa nekim neutralnim. Nemam pravo ni potrebu da isterujem ko je kriv a ko je prav, ko je razlog a ko povod za razvod. Mogu samo da saslušam, pričam i time pomognem da se kroz trnovitu stazu razvoda prođe sa što manje rana. Na žalost, uvek ih bude, ali mogu da pokušam da pomognem da budu pliće i brže da zacele.
Ljudima sa kojima razgovaram o razvodu savetujem da isključe sujetu i želju da napakoste jedni drugima. Da se ponašaju razumno i trezveno koliko god je to moguće. Lakše će doći do rešenja koje je za njihovu porodicu najprihvatljivije.
Ne volim da dajem savete, ne volim ni da ih dobijam od drugih, ali ako me neko pita za savet, uvek je na prvom mestu ovaj: volite svoju decu najviše na svetu. Posle razvoda više nećete biti supružnici ali ćete uvek biti svojoj deci roditelji. Dajte svoj maksimum da budete roditelji najbolji što umete.
Ne jurite savršenstvo, nema ga u roditeljstvu. Svi grešimo, padamo, ustajemo, pobeđujemo, napredujemo… Deca imaju pravo na svoje uspehe i padove, ne vucite ih za sobom. Ima dana da se snađu u svojim a vi rešavajte svoje životne situacije i volite decu celim srcem.
Vaše priče dopale su se i redakciji “Blic žene” pa ste tako postali njihov saradnik. I onda je sledila nagrada… Šta će ona promeniti u vašem životu?
Hvala “Blic ženi” što je u mom pisanju prepoznala teme sa kojima se svi srećemo. Da li je to posao, zimnica, nabavka, ljubav, seks, umetnost nije važno, jer ja pišem o običnom životu običnih ljudi. O onima koje skuvaju ručak a u frižideru imaju samo police, o onima koje prespu sa levog na desno pa opet i skupe pare kad dečije pantalone okraćaju, o onima što jednu jabuku podele na dvoje dece ali ljubavi imaju za ceo svet. Ne mogu da budem objektivna, samo znam koliko mi je puno srce kad mi se neka čitateljka javi porukom i kaže da se nasmejala, prepoznala, da je rekla sebi da nešto može u trenutku kad je bila spremna da odustane, jer zna da bih ja iscedila poslednji atom snage, pre nego što se predam odustajanju. To je moja nagrada. Činjenica da puno srce ne može da plaća račune ali može da mi drži osmeh na licu. Zaradiće se za račune na drugoj strani.
Nagrada “Blic žene” će promeniti mene u još raspoloženiju da pomognem gde god mogu. Da li je to priča o razvodu, da li je to razmena dečijih stvari, knjiga, da li je to pomoć porodicama kojima treba… Volela bih da mogu više i na više strana. Ne mogu da spasem svet, ali mogu da ne budem slepa na tuđu nesreću i gluva na nečiju patnju. Toliko sebe svako može da pruži drugima.
Ne sudite o ljudima. Za mnoge ne znate kroz kakve borbe i drame sada prolaze. Samo budite tu. Energije se prepoznaju i povežu bez da nas pitaju. Gladnom voda neće mnogo da pomogne, a nekome samo naša podrška može da pruži vetar u jedra, da isplovi ka drugoj, sigurnijoj luci.
Ostavi komentar